Riči autora

Sićan se da sam s jedno tri godine, a to će reći 1970. godine, na dalekovidnici, sluša i gleda pismu Biloga puceta, „Ča bi da da si na mom mistu“. Nisam zna ča bi od sriće, pa sam piva i skaka. Sićan se da je ćaća reka materi: „Ča je ovom malomu? Daj ga smiri.“ A ona me branila i rekla odprilike, ma pusti djete neka pjeva i nek se zabavlja. Tako sam nastavio pivati i plesati.

Na jesen, 1973. pošao sam u prvi razred. Na satu glazbenog trebali smo izabrati jedan od tri ponuđena instrumenta – flautu, melodiku ili usnu harmoniku. Kako mi ćaća nije htija kupiti melodiku, uzeo sam drugo moguće, usnu harmoniku. Dobili smo kajdanku i malo po malo učili smo note i kako svirati.

Inače, svaku večer morao sam poći spavati nakon crtanog, a prije dnevnika oko 19:30 sati. Jedne večeri, ne mogu se sjetiti koje, ali ostao sam dulje budan. Vjerojatno je bio petak ili subota pa su me pustili da ostanem malo dulje. Nakon dnevnika počela je glazbena emisija. Slušao sam i upijao. Sićan se bili su Dubrovački trubaduri i njihova pisma „Na kantunu kuća stoji“. Zatim, pisma „Vraćam se Zagrebe tebi“ i još jedna, ne mogu se sititi koja. Kada su završile, uzeo sam kajdanku, olovku i usnu harmoniku. Jednu po jednu pismu počeo sam pjevušiti, svirati na usnoj harmoniki i u kajdanku upisivati note. Opet se tata „pobunio“ i pitao mamu: „Što je ovom ditetu, jel bolestan? Vodi ga u krevet.“ Majka ga je utišavala i umirivala, i rekla mu: „Pusti ga. Čuješ li da pjeva i svira. Vidiš li da piše note.“ Tako sam ostao dok sve tri pisme nisam zapisa.

Prošlo je neko vrime i na jednom satu glazbenog učiteljica nas je upitala: „Zna li tko od vas svirati još neku pjesmu osim ovih koje smo učili?“ I javio sam se. Pozvala me je pred ploču. Tamo sam stao, okrenuo se prema razredu i odsvirao te tri pismice.

Nakon toga, učiteljica je zvala tatu na sastanak. Za nekoliko dana došao sam s tatom na razgovor kod učiteljice glazbenog. Sićan se da je rekla da sam glazbeni talent i da bi me trebalo dati na sate glazbenog učiti neki od glazbenih instrumenata. Predložila je klavir. Tata je rekao da u stanu nema mjesta niti za piano, a kamo li za klavir. Tata je pitao za harmoniku, a učiteljica je obazrivo preporučila gitaru. I tako je bila – gitara. Pošli smo u glazbenu školu koja je bila nasuprot moje osnovne škole i došli do učitelja gitare. On je tati rekao da treba kupiti takvu gitaru, takve plastične žice i nekoliko knjižica klasične glazbe za gitaru. Za par dana svi smo sjeli u vozilo i krenuli u Trst, jer tamo se to najbliže moglo kupiti. Tako sam krenuo u glazbenu školu za gitaru. Međutim, imao sam „tehnički“ problem. Prsti su mi bili nešto kraći pa mi je bilo teško ili ne moguće „hvatati“ na vratu gitare određene note. Tako sam nakon nekog vremena odustao od daljnjeg učenja.

Neko vrime nisam svirao. Onda se našao gramofon, pa kazetofon. Počeo sam kupovati ploče i kazete popularne glazbe. I malo, po malo počeo sam slušati i zapisivati riči i glazbu. Znao sam provesti popodneva i večeri, slušajući i zapisujući tekst i akorde. Ponekada sam zapostavio učenje za školu, ali nikada nisam imao loše ocjene.

Najčešće sam piva i svira na našim dječjim i mladenačkim zabavama.
Onda je doša rat. Završio sam Hotelijerski fakultet i zaposlio se u Croatija osiguranju. Rodio mi se sin Teo. Često je znao plakati pa sam mu dosta pivao. Nažalost, neke druge pisme. I onda je završio Domovinski našom veličanstvenom pobjedom.

U to vrime moja školska kolegica se udavala i na piru joj je bila i klapa njezina muža, Fortunal. Pivali smo i radovali se. U jednom trenu rekli su da sam odličan tenor i bi li s njima piva zajedno. Mjesto njih i klapskog pivanja, odabrao sam karijeru u Croatiji. To je bila jedna od mojih većih životnih pogrješaka. No, nastavio sam pivati i ponekada svirati na tvrtkinim i vlastitim zabavama. Onda je došla privatizacija Croatije, pa su se mnogi, uključujući i mene, razišli s njom.

U to vrime upoznao sam ženu Ivu i dogodio se sin Ivan. Rodio se 26. siječnja 2015. g.. Meni je Croatija omogućila, nekoliko mjeseci prije nego se Ivan rodio, a i nekoliko mjeseci nakon što se rodio, plaćeni dopust koji sam u podpunosti izkoristio i posvetio se ženi i sinu.

Dok ga je žena jednom nosila i uspavljivala pjevala mu je uspavanku „Nunaj, nunaj“. Onda sam i sam pjevao tu pjesmicu dok sam nosio i uspavljivao Ivana. Ponavljao bih je nebrojeno puta dok Ivan ne bi zaspao. To bi u nekom trenutku znalo biti malo dosadno, jer su se uvjek ponavljale iste riči. Tako su mi jednom pjevajući pali na pamet stihovi druge kitice. Kako meni sve što padne na pamet brzo prođe i ne zapamtim, to sam se jako trudio ponavljati stihove dok ih ne bi upamtio. Kasnije kada sam imao vremena sjeo bih i napisao ih na računalu.

Kako smo imali samo jednu uspavanku, javila se potreba za još jednom. Tako su se na glazbu pjesme „Lily Marlen“ složili stihovi pismice „Ivane, sine“. Na žalost, tu pjesmu još ne možemo objaviti, jer još nismo dobili dozvolu vlasnika glazbe.

Pismica „Puna guza“ nastala je dok se Ivan mučio s probavom. Glazba i tekst su se spustili odozgor. Kasnije sam je zapisao i snimio glazbu na snimač da ne zaboravim.

„Tebi se“ je pismica s tri životna slučaja. Svaka kitica se pivala primjereno trenutku, bilo da se ide spati, jesti ili treće.

Zatim su na red došli zubići. I prije nego su izbili, bilo je muke. Tako je iz tatine muke dok je gledao sina kako „njurga“ nastala pisma „Mali zubić“.

„Bebica u naručju“ je jedna vesela pismica. Nastala je u igri. Dok sam nosio sina u naručju zabavljao bih ga plešući i vrteći se u krug. Zatim sam ga ljuljao kao ljuljačka, i zibao kao koljevka. Tako smo znali plesati, pivati i zabavljati se dosta vremena. A Ivan se smijao i govorio: „Jos tata, jos“.

Pismica „Idemo bi, bi“ je pismica za put. Nastala je dok smo Ivana vozili u kolicima. Kasnije smo je pivali uvik prije puta ili kada bi ga gurali na trokolici, traktoru ili sličnom vozilu. A onda je došla na red i vožnja kariolom. Prvo prazna s Ivanom u njoj, a kad je malo narastao i s drvima i Ivanom na vrhu. A pivala se i dok smo ga nosili u naručju, zajedno s pismicom „Bebica u naručju“.

Sve su mi pismice drage. Možda je ova posljednja, „Din don“ malo dražija. Nastala je na malo čudan način. Ali njezine riči i glazba su mi jednostavno – lipe.

Već tada sam znao da ću ih snimiti i objaviti. Nadao sam se, zajedno sa ženom i sinom kada malo poraste i nauči govoriti i pivati. Nažalost, Ivan za sada ne pokazuje želju i zanimanje za pjevanjem.

Sve ove pisme dar su s Neba. Zato je red da se daju dici. Svrha ovih pisama je da ih mame, tate, didovi i bake pivaju svojoj dici i unukima. Da im pjevanjem olakšaju, uljepšaju i uvesele djetinjstvo. Jer dica vole čuti poznati glas. A to su glasovi mame, tate, pa i didova i baba.

Zato, dragi čitatelju pivaj svojoj dici, unukima. Tamo di se u pismi piva tata, a ti si mama, did ili baka, zamjenite tata s mama, did ili baka. Tamo di se piva Ivane, a tvoj se sin ili kći drukčije zovu, zamjenite. Tamo di se piva sine, a ti imaš kći, zamjenite, i pivajte judi. Te pismice oplemenjuju dicu kojoj se pivaju, ali i onoga koji ih piva, kao i one koji ih samo slušaju.

Možda pjevajući i tebi padne na pamet koja nova pismica. Možda na ove pismice dodaš koju kiticu ili stih. Zašto ih ne bi podilija s nama i postao dio ovog lipoga djela?

Život je nebesko čudo!

Evo mojeg primjera. S 55 godina na plećima prvi puta pišem pjesme, pjevam i snimam ih. I virujen i nadan se, uskoro objavljujem.

Dragi čitatelju, ovo nije kraj. Ovo je početak jednog divnog djela. Djela u koje i ti možeš utkati dio sebe, dio Neba i postati dio vječnosti.

Do skorog slušanja i čujemo se 😊

Bvb.

Igor Franov